Promjena koja se zove ZDRAVLJE i SREĆA

Moja iskustva kroz priče

Kratka priča o dvoje vremešnih ljudi koji su promijenili svoj život

Sam potičem iz jedne siromašne porodice. Moji roditelji su imali jedanaestoro djece. Drugi svjetski rat, poratnu glad i siromaštvo je preživjelo devetoro. Svi su stasali radeći od najmlađih dana, radeći poslove koji su bili primjerni za dob. U školu su išli svi, bilo je obavezno četvorogodišnje školovanje i uglavnom, svi su toliko završavali.

Ja sam bio drugačije dijete, želio sam se obrazovati do najvišeg nivoa. Podrške od roditelja, osim verbalne, nije bilo. Odlučio sam se sam obrazovati i po cijenu da živim u nepoznatom mjestu u kom će biti dovoljno poslova da poslije škole zaradim sebi za život. Tako je išlo cijelu srednju školu i tada sam upoznao mnoge dobre i loše ljude. Brzo sam loše zaboravio, ali dobre sam uvijek njegovao u svom sjećanju, posjećivao kad god je za to bila prilika.

Tako sam upoznao jednu porodicu u gradu gdje sam se školovao, po svemu prosječnu, osim u dobroti i uvijek lijepim riječima. Nisu tražili za uzvrat nište, a davali su! Život nas je razdvojio. Oni su otišli na rad u inostranstvo, ja svojim putem obrazovanja i nauke. Postali smo askete, svako u svom životu. Kada su zaradili penziju, vratili su se u grad moje mladosti i nastavili da žive sami, jer su im djeca otišla za njima i nisu se vraćala.

Prilikom boravka u blizini njihovog grada sam poželio da ih vidim. Došao sam u predvečerje ali… Trenutnu radost i raspoloženje zbog susreta su zamijenila izmučena lica od bola i patnje. Uvukla se neka sjeta, depresija je napasno gledala iz njihovih očnih duplji. Počeli smo razgovor i redali su sve bolesti koje ih muče. Interesantno, nije bilo puno mjesta u njihovoj priči za to da su im djeca i unuci srećni, zdravi i uspješni. Jača je bila vlastita bol od vlastite sreće. To stvara nelagodu i njihovoj djeci i prijateljima, ali je u njima potpuno vladalo to što nisu opažali ništa lijepo osim vlastite muke!

Gospođa se (već blizu devete decenije) lelujala i nije hodala. Korak toliko nesiguran da sam sa strahom gledao za njom kada je ustala da nešto obavi. Radost i sreća u njenim očima su ustupili mjesto bolu i muci. Muž je nešto zdraviji, ali i on ima slične probleme. Problemi su još veći u njihovim životima kad su shvatili da su ograničeni u kretanju i obavljanju poslova. Bojali su se dana kada će biti prikovani za postelju uprtog pogleda u vrata iza kojih treba neko da dođe i služi im. Gospođa je čekala operaciju srca s strahom da vjerovatno neće preživjeti, jer je organizam potpuno iscrpljen. Muž je u strahu i sa pitanjima: šta ako umre? Šta ako ostane nepokretna? Šta, šta i hiljadu zloslutnih šta?

Ponudio sam im prirodne-narodne lijekove, izmjenu ishrane. Tim se ozbiljno bavim preko 50 godina. Neka probaju radi olakšanja stanja čekanja. Prihvatili su. Imao sam sve odmah da im dam. Ostali smo u kontaktu. Svakih toliko sam zvao telefonom.

Već poslije 20 dana su imali stabilan i optimističan glas. Kroz razgovor se iskrala i poneka dosjetka ili šala. Poslije mjesec dana smo se opet sreli. Gospođu sam u šali nazvao Štrumfeta. Stalno je nešto radila i trčkarala tamo-amo. Priči nije bilo kraja, a u priči nije bilo tužnih scena. Nije šala. Oboje su već u devetoj deceniji. Gospodin se sjetio da bi nešto trebalo dokupiti. Padala je kiša. Gledam ga na dvorištu kako jaše bicikl, jednom rukom drži kišobran i torbicu, a drugom vozi. Nisam vjerovao pa izađoh i pogledah za njim niz ulicu. Kad se vratio primijetio sam: vi jako dobro izgledate! U glas je sledio odgovor: „mi nemamo nikakvih problema, a sve hoćemo da te pitamo za novu turu tih tvojih preparata, bojimo se ostati bez njih“.

Prošlo je vrijeme čekanja na red za operaciju srca i gospođa se uredno javila na kliniku. Napravljeni su novi pregledi. Operacija nije bila neophodna, a sam specijalista se interesovao: čemu treba zahvaliti za takav pozitivni preokret! Nije dobio odgovor. Gospođa zna zašto.

Od tada je prošlo više od tri godine. Njihova kuća je puna sreće, zdravlja i svi tamo rado svraćaju. Gospodin se sam odveze sa svojom gospođom najmanje jednom mjesečno u daleku zemlju (preko 1.000 km) u posjetu djeci i unucima. Neka, zaslužili su. Stalno su unuci u posjeti i po cijeli dan ta djeca urbane sredine rade s dedom u bašti i sve poslove obavljaju uz igru smijeh i poneku pjesmu, koje se deda sjeti!

Njihove bolesti su bile: zakrečenje krvnih sudova, ishemija srca i mozga, zgrušavanje krvi u krvnim sudovima s nesnosnim bolovima u mišićima nogu i zglobovima, nedostatak energije, česte nesvjestice. nesanica i opšta slabost. Odjednom su sinuli, postali vedri i sreća sija iz njihovih očiju, okoštala je njihove pokrete, došla je srećna sigurnost.

Promijenili su način ishrane i način razmišljanja. Naučili su da otvore hram svog tijela sreći i ljubavi i čvrsto zatvore bolu, muci, slutnji i nesreći! U devetoj deceniji života! Čestke!

Slavko Crnić

 

Advertisements

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s