Crveni ALARM: ISHRANA

Za reproduktivno zdravlje, zdravlje novorođene djece i budućih generacija je isključivo odgovornost na majkama, koje se potpuno pogrešno hrane zbog elementarnih neznanja o hrani i ishrani.

Da li ljekari mogu davati savjete i preporuke i o onom o čemu nisu imali ni jedan čas tokom školovanja, a to je o hrana i ishrana. Misle li oni na taj način sačuvati ili srušiti autoritet struke koja sve manje i manje daje odgovore na pojave sve više bolesti. Oni i „nutricionisti“ sa titulom „dr“ se ponašaju sve više kao marketing služba i glasnogovornici u službi lobija nezdrave i neprirodne hrane i farmacije. Da li je njihova nemjerljiva sujeta jača od zdravlja nacije?

Ne bih volio da me iko ko pročita ove redove, svrsta u redove suprotstavljenih strana. Želio bih da i dalje ostanem u redovima ljudi koji isključivo rade i zalažu se za opšte zdravlje, i sreću nacije. Želio bih da šereti, i „stručnjaci“ prestanu da omalovažavaju činjenice o sve većoj ugroženosti ljudskog zdravlja, bolesti svega pa i same planete i potraže način da i sami dolaze do znanja koja će poslužiti u borbi za spas čovječanstve i spas same planete Zemlje. Mogu da iznose nevjerice zbog svog neznanja, ali je istina da je način ishrane zamajac koji ubrzava točak propasti civilizacije. Ako je važniji interes i profit „elita“ koje to nisu, od samog spasa civilizacije, onda smo već na korak do potpune propasti.

Može li se graditi sreća ili bilo koji sistem na planeti sa preko 40% bolesnih ili zavisnih od medicinske njege? Smatramo da je to balans koji može vući čovječanstvo samo unazad! Misli li neko da će čovječanstvo postati bogatije kroz programe koji ne sadrže osnovni program svih reformi za oporavak i sreću čovječanstva-reformu načina ishrane.

Može li čovjek postati bogatiji samo promjenom načina ishrane? Može, dokazuju već brojni stanovnici ovog svijeta, i to bogatiji s istinskim znanjima i materijalno, trošeći minimum na prirodnu ishranu, a ostatak je veći nego dobit preseljenjem u „bogatu“ zemlju za koju se tvrdi: „tamo teče med i mlijeko“! Odlaskom tamo kasno saznajemo da tamo teče sve drugo samo ne „med i mlijeko“.

Ima nešto pogrešno u našoj kolektivnoj svijesti,koja nam usađuje gordost (gordost je najveći grijeh), i ponos zbog neznanja! To se mora mijenjati.

Ispitivanja koje smo sproveli na preko 2.500 ispitanika su dali zaključke koji nesumnjivo govore o tome da je hitno potrebno mijenjati obrazovni sistem, uvesti učenje o hrani i ishrani već u vrtićima pa do kraja obrazovnog procesa, Uvesti obavezno obrazovanje odraslih na pomenute teme pa tek onda postavljati temelje ekonomskih, društvenih i ostalih reformi društva. Ljudi koji su naučili o hrani i ishrani su svjesni da (rezultati naučnog istraživanja):

  • Nacija koja se hrani konvencionalnom hranom po nazorima prehrambene industrije, lobija hrane i preporuka neznalica (u svim medijima imaju neograničen prostor) troši 80 puta više hrane nego je potrebno (ovaj nepotreban trošak ne može nadoknaditi ni jedan ekonomski prosperitet i svijet zbog toga sve više nazaduje),
  • Nacija koja se konvencionalno hrani, preko 80% sredstava zdravstvenih i socijalnih fondova troši na liječenje bolesti čiji je uzrok nepravilna ishrana,
  • Nacija koja se konvencionalno hrani ima preko 60% odsustva sa posla zbog pogrešne ishrane i
  • Stanovnici nacije koja se „bogato“ hrani sada ponuđenom hranom koja to nije troše za ishranu preko 85% svih prihoda, dok troškove zdravstvene zaštite svaljuju na troškove države, a ako nisu u toj prilici, postaju zbog tih troškova teret porodice ili socijalnih fondova.

Da ne nabrajamo više, osim što moramo spomenuti da živimo u svijetu u kome imamo jedini izvor hrane maksimarket koji prodaje hranu koja to nije i zbog koje obolijevamo, na drugom ćošku imamo apoteku koja prodaje lijekevo koji to nisu, od svega toga jako smrdimo i na trećem ćošku imamo prodavnicu mirisa koji to nisu, jer samo privremeno prekrivaju smrad koji se od nas širi i spirala nas vraća na početak problema pa tako kružimo od jedne propasti do druge dok ne skapamo, bijedni, nesrećni i napušteni od svih.

Rezultat „savremenosti“ je da sve veći i veći procenat nacije ima samo radno odijelo i pidžamu i ne stigne zaraditi ni za hranu koja to nije! Može li se u ovom začaranom krugu govoriti o bilo čemu osim o nesreći, jadu, bolestima, bijedi siromaštvu i opštem nezadovoljstvu. Potpuna utučenost, bolest i depresija pritišću veliki procenat stanovništva.

Ne optužujte me za orvelovsko gledanje, već sami skinite maske i pogledajte oko sebe. Vidite bilo koga sigurnog u sutra ili nekog ko se neizmjerno nada sreći svojoj i svojih naslednika? Takvih je sve ih je manje i manje.

Grupa zadužena da prati stanje 2.500 osoba, s ciljem pomaganja svakom ko to prihvati u rešavanju njegovih problema i dizanju znanja i svijesti o važnosti ishrane i duhovnosti je došla do interesantnih rezultata, koji bi morali zainteresovati sve.

Većinu rezultata smo iznijeli na predavanjima, radionicama i međunarodnim forumima, a zaključci istraživanja su:

  • Ljudi koje se konvencionalno hrane troše preko 85% ukupnih prihoda za hranu, otsutni su preko 60 dana s posla godišnje zbog bolesti i u stalnoj su dužničkoj krizi,
  • Ljudi koji se hrane sa 30 % prirodne hrane (jedan obrok) troše 60 – 70% prihoda za hranu, manje od 30 dana godišnje su otsutni sa posla zbog bolovanja i sastavljaju „kraj s krajem“,
  • Ljudi koji se hrane 60 % prirodnom hranom ne odsustvuju s posla zbog bolesti (otsutni su prosječno manje od 7 dana godišnje zbog povreda), troše svega 40-45% prihoda za hranu, rade u prosjeku na 1,6 radnih mjesta, kreativni su, obrazuju se i bave se sportom i rekreacijom i
  • Ljudi koji se hrane 90 % prirodnom hranom (100 % su oni koji ne piju nikakve napitke i nikada ne uzmu kuhanu, prženu ili industrijski prerađenu hranu) rade uglavnom po 2 posla, imaju stalno visoku energiju, veseli su, nikad ne odlaze na bolovanje niti boluju od bilo koje bolesti, aktivno se bave rekreacijom, troše ispod 17 % prihoda za hranu i spadaju u ljude koji nemaju finansijskih i drugih problema.

Ovao istraživanje govori o novom načinu bogaćenja. Uzmimo samo jednu mladu tročlanu porodicu koja zarađuje samo dvije prosječne plate u RS. To je oko 1.700,00 KM mjesečno i preračunajmo budžet te porodice u primjeru da se hrani 90 % prirodnom hranom, 60 % prirodnom hranom ili 30 % prirodnom hranom. Vidjećete veliku razliku, bez benefita u zdravlju, sreći, ljubavi i prosperitetu te porodice!

Kada pređemo na prirodni način ishrane drastično smanjujemo količine hrane: dolazite do zaključka da je dovoljno odraslom čovjeku da bude potpuno zdrav, sit i srećan 200-300 gr voća, povrća ili sjemenki, koji su neobrađeni, osim što su usitnjeni i prilagođeni našoj probavi.

Nikog ne brine sve veća pojava mladih majki na ulici koje razgledaju izloge s bebom mlađom od dvije godine u kolicim ili naručju koja gricka kiflu ili čips kao i majka. Već po boji kože i izgledu jednog i drugog vidimo da je zdravlje i mir daleko od njih. Već se vidi patnja u pogledu i nastupu. Oni se zbog neznanja ne pitaju: „da li bi to stanje moglo biti zbog načina ishrane?“

Razgovaramo s mladom majkom po zanimanju ljekarkom koja ne nalazi načina da njeno dijete bude zdravo. Savjetujemo da promijeni ishranu, jer je i njeno zdravlje ugroženo. Ona odmah zapne za to kako njena beba mora dobiti dovoljne količine mesa i mliječnih proizvoda kroz hranu. Pitamo zašto? Iznosi argumente koje pobijamo naučnom logikom, zatim se brani: „tako svi doktori kažu“!. Na tvrdnju da jedan doktor ne smije govoriti i primjenjivati „ono što svi kažu“ već moraju iznositi tvrdnje koje su zasnovane na naučnim istinama, počinje da mijenja svoj stav i za samo dva mjeseca je beba postala čeličnog zdravlja a i mama takođe.

Ova priča nikoga ne devalvira, ali govori o toma kako su pojedini ljudi sebe doveli u položaj da se ponašaju kao vlasnici drugih ljudi i da se više bave nečim što uopšte nisu učili i sve manje onim što su učili.

Obrazovni sistem i odgovornost za stanje nacije

Generacije se još sjećaju da smo imali u osnovnoj školi predmet koji se bavio učenjem o hrani i ishrani. Čak smo morali da naučimo sve vitaminer i gdje ih sve ima, pa i na kojoj temperaturi se uništavaju, što će reći da se mora jesti dovoljno sirove hrane kako bi se bilo zdravo. U srednjim medicinskim školama se učilo o hrani i ishrani, zatim u svim školama koje su imale za temelj prirodne nauke. Danas se uči o vitaminima i enzimima samo u okviru organske hemije i to samo kao o hemijskim jedinjenjima. O odnosu živog organizma i vitamina-enzima je izbačen dio, pa je ovo cijelo poglavlje besmisleno.

Zašto je potrebno da ništa ne znamo o hrani i ishrani? Kome to služi ili donosi korist? Odgovor je: profitnoj ekonomiji!… Odgovor je da samo neznalicama možeš prodati hranu koja se raspada, napunjenu hemijskim dodacima koji direktno razaraju zdravlje i hranu koja to nije, za dobru zaradu u kojoj je visok procenat profita. A ukusi te hrane? Oni su posebno sračunati da nas naprave ovisnom i da potpuno zaboravimo prirodne ukuse. Sve deklaracije i opisi su lažni! Ono što sadrži žito se piše da sadrži pekarski proizvod koji je napravljen od samog, potpuno neprobavljivog glutena. Tako je sa svim. Ljekari tvrde da se mora uzimati poluraspadnuto meso i uništeno mlijeko kroz mliječne proizvode po logici „od mesa nastaje meso!“ To nema nikakvog uporišta u nauci niti u logici. Svak zna da biljojedi narastu samo od biljaka i stvore tonske grdosije, a kada smo im ponudili meso (čitaj riblje brašno kravama) dobili smo „lude krave“ i došli na domak provalije čovječanstva.

Moraju se vratiti naučne istine u obrazovni sistem svih ljudi i izbaciti obrazovni sistem koji je građen na vješto složenim neistinama marketinga i laži koje se plasiraju preko javnih medija.

Generacija koja izmijeni svoj stav i počne učiti ono što služi prosperitetu svakog pojedinca stičući prava znanja i mijenmjajući svijet u tom pravcu će biti reperna generacija. Tu šansu ima sadašnja generacija, jer treba samo da vidi sve anomalije popularnog sunovrata i sve pogrome sreće, zdravlja i opstanka čovječanstva. Previše ih je da bi ostali nezapaženi.

Radi lakšeg shvatanja poslušajmo dvije istinite priče (imena su namjerno promijenjena).

PRIČA BR. 1.

Mira i Mirko su se upoznali u srednjoj školi. Nisu bili neki ljepotani, ali su dolazili iz prosječnih porodica, u kojim roditelji, za cilj održavanja ekonomske stabilnosti porodice nisu imali baš puno vremena za djecu. Kako su djeca rasla, sve manje i manje je bilo vremena za njih, a od njih se tražilo da budu pristojna djeca i da završavaju školu.

Pošto je kućni trpezarijski sto bio sve manje i manje grupno posjećeni dio kuće, svakodnevno je rasla uloga frižidera i kioska brze hrane ispred zgrade u ulici u kojoj su stanovali. Već poslije osnovne škole su nastali problemi zdravlja i problemi estetske prirode. Niko nije to vezao za potpuno promijenjen način ishrane. Roditelji su pogrešan način ishrane podržavali tako što su ostavljali na stolu dovoljno novca da se kupi ono što nije hrana. Slobodni dani roditelja su se trošili na druge potrebe i nisu se trošili na druženje sa „velikom“ djecom. Mira i Mirko su postali potpuno isti po navikama, po onom što vole od hrane, po tome da je oboma konfekcija pretijesna i po tome da je možda „in“ biti nezgrapan i pretil.

Počeli su se zabavljati i poslije školovanja su se i oženili.

Djedovi i bake su željeli unuče. Nije išlo. Počela je trka za ljekarima, klinikama i trošenje novca na razna liječenja. Gomila lijekova nije dala rezultat. Oni su zaposleni, imaju solidna primanja, samo fali naslenik koji nikako ne stiže.

Poslije vještačke oplodnje, je nekako uspjelo. Buduća majka je sreću upotpunila ishranom koju je voljela i obrocima koje je uvećala „jer hrani dvije duše“. Nije obraćala pažnju na nište drugo osim na želje po hrani punoj aditiva, pečenoj, kuhanoj, začinjenoj začinima koji nagrizaju sluzokožu. Brza hrana je bila glavna hrana.

Trudnoća je postala problematična, zdravlje buduće majke je ugroženo, kao da se sve urotilo protiv ovog mladog bračnog para. Desio se prevremeni porođaj. Beba je jedva preživjela i tako bolešljiva je i dan dnas. Zbog svih bolesti koje se kače na bebu kao čičak na vunenu odjeću, porodica ne stiže sve i nema više dovoljno novca da sve podmiri. Roditelji su otišli u penziju i jedva sastavljaju kraj s kerajem. Krediti ugrožavaju redovno finansiranje porodičnih izdataka. Upalo se u dužničku krizu iz koje se ne vidi izlaz. Nedaj Bože da se neko od njih dvoje razboli!

PRIČA BR. 2.

Petar i Ljilja su se upoznali na nekoj zabavi. Petar je visok i dosta zgodan momak, sklon svim porocima, rano ostao bez roditelja, koji i nisu nešto puno brinuli o njemu. Ono malo imovine što su ostavili je jedva preteklo u vidu jednog zapuštenog stana sa mnogo dugova. Petar je povremeno radio, ali čim je zaradio za porok, rad nije više bio važan. Svi su mu predviđali lošu budućnost. Desilo se da se zaljubio u Ljilju, a i ona u njega.

Ljulja potiče iz patrijarhalne porodice, završila je fakultet, dobila dobar posao, ali se namučila u životu, jer njeni roditelji nisu imali novca da je školuju. Kada je dobila posao, svi su očekivali od Ljilje da pomogne, prvo roditeljima, pa bratu koji je i sam želio da se obrazuje. Mukotrpan život se nastavio, ali je Ljilja bila sva srećna, vesela, vrijedna i pažljiva prema svima. Obično je tako: kad imaš za svakog po nešto, broj tih koji očekuju se stalno povećava. Petar nije očekivao (nije se ni naučio da neko posvećuje baš njemu pažnju) toliko brige i ljubavi od Ljilje, koja je mogla da bira momke i muževe.

Odlučili su da žive zajedno. Petar je našao stalno zaposlenje. U nakada zapušteni stan u kom je živio Petar se uselio red, ljepota, razumijevanje i njubav. Ljilja je već duže vremena radila na sebi i na svojoj ishrani. Poželjeli su dijete, obadvoje jednako, ali trudnoća nije dolazila. Srela je još nekoliko bračnih parova s istim problemima. Svi su prvo utvrđivali do koga je greška. Smatrala je to pogrešnim, zašto nekome natovariti svu tu krivicu, ako imaju istu želju. Ljilja je imala loše uslove života, Petar toliko poroka. Svako je mogao da zataji. Odlučili su da promijenu sve što nije bilo u skladu sa jedinom njihovom željom i da počnu s promjenom ishrane.

Promijenuli su način ishrane. Rečeno im je da se rezultati neće pokazati odmah, da će biti trajni kad dođu i da moraju imati strpljenja.

Poslije 3 mjseca su pozvali svog savjetnika o ishrani na piće i sretni saopštili da očekuju naslednika.

Ostali su na načinu života, ishrani i u pozitivnim promjenama cijelo vrijeme. Poslije 9 mjeseci su dobili prelijepu, zdravu djevojčicu. Sve bolesti i sve nesreće time su se iselile iz njihovog života. Njihove zarade su dostatne za njihovu sreću, za pomoć Ljiljinom bratu da se školuje i za Ljiljinu majku, koja je stalno uz bebu i koja je naučila da bebu hrani prirodnom hranom. Srećan i zadovoljan svijet. Postali su i bogati.

Čitaocima ovog članka dajem priliku da sami izaberu da li će biti Mira i Mirko ili Ljilja i Petar. Takođe dajem na slobodu da povežu tvrdnje iz podnaslova ovog tekste ili da to odbace. Ako ne probate da mijenjate sve u životu sa prvim korakom, promjenom načina ishrane, nemojte ni čitati ovaj tekst i ove dvije priče!

 

Advertisements

Promjena koja se zove ZDRAVLJE i SREĆA

Moja iskustva kroz priče

Kratka priča o dvoje vremešnih ljudi koji su promijenili svoj život

Sam potičem iz jedne siromašne porodice. Moji roditelji su imali jedanaestoro djece. Drugi svjetski rat, poratnu glad i siromaštvo je preživjelo devetoro. Svi su stasali radeći od najmlađih dana, radeći poslove koji su bili primjerni za dob. U školu su išli svi, bilo je obavezno četvorogodišnje školovanje i uglavnom, svi su toliko završavali.

Ja sam bio drugačije dijete, želio sam se obrazovati do najvišeg nivoa. Podrške od roditelja, osim verbalne, nije bilo. Odlučio sam se sam obrazovati i po cijenu da živim u nepoznatom mjestu u kom će biti dovoljno poslova da poslije škole zaradim sebi za život. Tako je išlo cijelu srednju školu i tada sam upoznao mnoge dobre i loše ljude. Brzo sam loše zaboravio, ali dobre sam uvijek njegovao u svom sjećanju, posjećivao kad god je za to bila prilika.

Tako sam upoznao jednu porodicu u gradu gdje sam se školovao, po svemu prosječnu, osim u dobroti i uvijek lijepim riječima. Nisu tražili za uzvrat nište, a davali su! Život nas je razdvojio. Oni su otišli na rad u inostranstvo, ja svojim putem obrazovanja i nauke. Postali smo askete, svako u svom životu. Kada su zaradili penziju, vratili su se u grad moje mladosti i nastavili da žive sami, jer su im djeca otišla za njima i nisu se vraćala.

Prilikom boravka u blizini njihovog grada sam poželio da ih vidim. Došao sam u predvečerje ali… Trenutnu radost i raspoloženje zbog susreta su zamijenila izmučena lica od bola i patnje. Uvukla se neka sjeta, depresija je napasno gledala iz njihovih očnih duplji. Počeli smo razgovor i redali su sve bolesti koje ih muče. Interesantno, nije bilo puno mjesta u njihovoj priči za to da su im djeca i unuci srećni, zdravi i uspješni. Jača je bila vlastita bol od vlastite sreće. To stvara nelagodu i njihovoj djeci i prijateljima, ali je u njima potpuno vladalo to što nisu opažali ništa lijepo osim vlastite muke!

Gospođa se (već blizu devete decenije) lelujala i nije hodala. Korak toliko nesiguran da sam sa strahom gledao za njom kada je ustala da nešto obavi. Radost i sreća u njenim očima su ustupili mjesto bolu i muci. Muž je nešto zdraviji, ali i on ima slične probleme. Problemi su još veći u njihovim životima kad su shvatili da su ograničeni u kretanju i obavljanju poslova. Bojali su se dana kada će biti prikovani za postelju uprtog pogleda u vrata iza kojih treba neko da dođe i služi im. Gospođa je čekala operaciju srca s strahom da vjerovatno neće preživjeti, jer je organizam potpuno iscrpljen. Muž je u strahu i sa pitanjima: šta ako umre? Šta ako ostane nepokretna? Šta, šta i hiljadu zloslutnih šta?

Ponudio sam im prirodne-narodne lijekove, izmjenu ishrane. Tim se ozbiljno bavim preko 50 godina. Neka probaju radi olakšanja stanja čekanja. Prihvatili su. Imao sam sve odmah da im dam. Ostali smo u kontaktu. Svakih toliko sam zvao telefonom.

Već poslije 20 dana su imali stabilan i optimističan glas. Kroz razgovor se iskrala i poneka dosjetka ili šala. Poslije mjesec dana smo se opet sreli. Gospođu sam u šali nazvao Štrumfeta. Stalno je nešto radila i trčkarala tamo-amo. Priči nije bilo kraja, a u priči nije bilo tužnih scena. Nije šala. Oboje su već u devetoj deceniji. Gospodin se sjetio da bi nešto trebalo dokupiti. Padala je kiša. Gledam ga na dvorištu kako jaše bicikl, jednom rukom drži kišobran i torbicu, a drugom vozi. Nisam vjerovao pa izađoh i pogledah za njim niz ulicu. Kad se vratio primijetio sam: vi jako dobro izgledate! U glas je sledio odgovor: „mi nemamo nikakvih problema, a sve hoćemo da te pitamo za novu turu tih tvojih preparata, bojimo se ostati bez njih“.

Prošlo je vrijeme čekanja na red za operaciju srca i gospođa se uredno javila na kliniku. Napravljeni su novi pregledi. Operacija nije bila neophodna, a sam specijalista se interesovao: čemu treba zahvaliti za takav pozitivni preokret! Nije dobio odgovor. Gospođa zna zašto.

Od tada je prošlo više od tri godine. Njihova kuća je puna sreće, zdravlja i svi tamo rado svraćaju. Gospodin se sam odveze sa svojom gospođom najmanje jednom mjesečno u daleku zemlju (preko 1.000 km) u posjetu djeci i unucima. Neka, zaslužili su. Stalno su unuci u posjeti i po cijeli dan ta djeca urbane sredine rade s dedom u bašti i sve poslove obavljaju uz igru smijeh i poneku pjesmu, koje se deda sjeti!

Njihove bolesti su bile: zakrečenje krvnih sudova, ishemija srca i mozga, zgrušavanje krvi u krvnim sudovima s nesnosnim bolovima u mišićima nogu i zglobovima, nedostatak energije, česte nesvjestice. nesanica i opšta slabost. Odjednom su sinuli, postali vedri i sreća sija iz njihovih očiju, okoštala je njihove pokrete, došla je srećna sigurnost.

Promijenili su način ishrane i način razmišljanja. Naučili su da otvore hram svog tijela sreći i ljubavi i čvrsto zatvore bolu, muci, slutnji i nesreći! U devetoj deceniji života! Čestke!

Slavko Crnić